Logo Icon

Radio i Televizija Nikšić

image

CRTAČKI EKSPRESIONIZAM ILIJE BRANKA BURIĆA

09.07.2020
image

Crtežom sve počinje, igrom u crtačkom prostoru, umjetnik zapisuje misli i projektuje brojne višeznačne zapitanosti. Za Iliju Branka Burića, umjetnika i pedagoga, razboritu, otvorenu ličnost, sa smislom za humor, crtanje je sudbina. Klasičnom tehnikom, olovkama na papiru, svakodnevno i pasionirano, pregnantnim motivom - likom krave, ukazuje na začudnost i osjetljivost umjetničkog rada, na ljepotu i nevinost, kojima stremimo u obesmišljenoj stvarnosti, a koje samo umjetnost i umjetnik mogu da pruže. Burićev opus je ogroman. O kolegama – istinskim umjetnicima – ima lijepo mišljenje, a o njegovim studentima samo riječi hvale.

Umjetnici, htjeli ili ne, svjesno ili nesvjesno, iznose ono što je duboko u njima, što ih tišti. Vaši crtaži su autonomna djela i bude različite asocijacije kod posmatrača.

„Nekom energijom, kao i brojni stvaraoci iz moje generacije, skrenuo sam pažnju na svoj rad. Završio sam Višu pedagošku školu – Odsjek za slikarstvo u Nikšiću, potom sam diplomirao i magistrirao na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Radio sam i akvarele, radove u gvašu, ali crtež je jedini medij kojim se, vjerujem, najuspješnije izražavam. Svaka namjera da se čovjek izrazi je kreativni čin. Postupak je jasan, radite na određenom motivu i težite da ga dovedete do određenog nivoa, ako nešto ne uspijete, onda korigujete".

O Vašoj umjetnosti pisali su brojni istoričari umjetnosti: Ješa Denegri, Ljubomir Gligorijević, Ljiljana Zeković, Olga Perović, potom književnici, novinari i univerzitetski profesori. Šta je duže vrijeme u fokusu Vašeg stvaralaštva?

„Na Akademiji stalno sam radio portrete. Kada sam se vratio u Nikšić nastao je strašan problem – nijesam mogao obezbijediti nekoga da mi pozira. Lutao sam po okolini Nikšića, po Kličevu i počeo da crtam krave. I nisam vjerovao da će taj motiv godinama da me drži. Kravlju glavu, koja me je godinama opsjedala, pretočio sam u izraz koji ima vezu sa ljudskim likom. Sa mitologijom, predhrišćanskom i drugim brojnim kulturama, to nema dodirnih tačaka. To je moje razmišljanje i potreba da se radi, nijesam htio ničiju prisnost, što je bilo čudno. Želio sam da budem udaljen od ljudi. Pravo da vam kažem to što sam radio iz sadašnje vizure mi ne djeluje normalno, a da mi je tada neko rekao da nijesam svoj, bio sam u stanju da ga ubijem".

Može li se proces stvaranja kontrolisati, bude li pored očekivanog i iznenađenja?

„Kroz istoriju umjetnosti racionalni postupak ozbiljnih stvaralaca dovodio do konačnosti, do završnog djela. Ja isključivo idem na motiv i ogromni broj radova nastao je u dahu. Dosta je vremena bilo potrebno, da polako, kroz sam proces napravim selekciju. Propale crteže stavljao sam u džepove i donosio u atelje, nijesam htio da ih bacam po livadi".

Mogu li Vaši autonomni likovni formati biti predloška za veće radove?

„U redu je vaše gledanje i posmatranje crteža jer i sam rad to nameće, ali moji radovi nijesu predložak, oni su, za mene, suština. To su konačni, definitivni i direktni crteži".

U pojedinom dijelu Vašeg opusa uočljiva je jedna vrsta repeticije. Znači li to da ste ostali dosljedni putu koji ste odredili?

„Ja sam sebi nametnuo takvu tematiku i medijski izraz. Mladost donosi jedno, a srednje godine nešto drugo, što znači da se u mladosti želje i motivi drugačije ispoljavaju. Dok sam studirao interesovali su me njemački ekspresionisti. Oni su me donekle privlačili, a ta žica me i danas drži".

Postoji li opasnost da umjetnik izgubi kreativnost, snagu izraza?

„Umjetnik može da napravi distancu od motiva i da se odluči za druge. To nije beznačajno, jer izbor motiva mijenja rukopis, jezik i način razmišljanja. Motiv je veoma značajan. Nije isto baviti se ljudskim likom ili nekom apstraktnom formom, oblikom iz svoje imaginacije. To su dva i te kako različita razmišljanja".

Iako Vam je primarni izbor crtež, podjednako ste vješti i u drugim medijima.

„Nijesam mnogo mijenjao materijal. Ja sam samo mijenjao gradaciju olovke. Volim otpor, da preko materijala postignem suštinu. Lijepo je vidjeti šta se sve sa materijalom može postići".

Ipak, na nedavnom Zimskom hercegnovskom likovnom salomu predstavili ste se skulpturom.

„Da, naziv je „Čapra“. Nije to bio eksperiment, ja sam daleko od toga. Svaki pokušaj da se umjetnik izrazi je stvar dara i procesa rada.

Iako ste već dvije godine u penziji, za studente ste uvijek dostupni. Često sa njima podijelite stvaralačku energiju.

„Nijesam ravnodušan prema studentima. Nastojim da podijelim iskustva sa mladim ljudima. Predavao sam predmet crtež na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju i to je bio specifičan poziv. I danas kad me posjete, u ateljeu u Nikšiću, nakon rastanka, uvijek se preispitujem. Najvažnije je da vam studenti vjeruju, a da bi vam vjerovali moraju vidjeti ono što radite. Da bi čovjek sudio o svom ili djelu kolege važno je da svoj dar izdigne na jedan nivo. Sve ostalo je ogovaranje".

Smatrate li da je obrazovanje preduslov za razumijevanje umjetnosti? Da li je umjetnost svima dostupna i da li joj obični ljudi prilaze sa predrasudama?

„Dobro pitanje. Pojavom moderne umjetnosti Kadinski, rodonačelnik apstraktne, plašio se da ljudi neće razumjeti njegove izraze. Danas rad Marine Abramović, umjetnice sa ovih prostora, pripisuje se konceptualnoj umjetnosti. Događa se da više od 700 hiljada ljudi prolazi pored nje, dok ona danima sjedi u određenom prostoru. Pojedini smatraju da je to pozorište, ali ne zaboravite, to je podvedeno pod likovnom umjetnišću. Mislim da je to dobro i da će trajati pored i bez mene. To je neki svijet koji me ne zanima, ali za Burića niko nije čuo, a za Marinu Abramović mnogi jesu".

Cijenite umjetnost Uroša Toškovića i drugovali ste i sa njim?

„Tošković je posebna, neponovljiva ličnost i izuzetan umjetnik, koga smo brzo zaboravili. Sresti se sa tim čovjekom je velika životna radost i satisfakcija. Tošković je bio neuhvatljivih misli i često je nametao teme. Iz Pariza je došao u Crnu Goru, čak je da me neko pogrešno ne razumije, bio ogorčan na Pariz i Francusku. Tako je, recimo i Dado Đurić imao želju da se sahrani u rodnom selu Košćela pored Skadarskog jezera. Živio je 50 kilometara od Pariza i napravio poznata djela, čitava porodica ostala je u Francuskoj, a on je sahranjen u Košćela jer je presudila snažna slika koju je nosio još iz djetinjstva: Skadarsko jezero ispred njega i raspali ostaci crknutog konja, - znači, prevagnulo je sjećanje, prosto nevjerovatno".

Da li ubrzo planirate da izlažete?

„Posljednjih godina često sam izlagao u okviru kolektivnih izložbi Odazovem se sa 50 crteža, koji djeluju kao jedan rad, a u stvari je izložbena postavka. Trebalo bi da izlažem u Novom Sadu u Modernoj galeriji Vojvodine. To je značajan i dobar prostor. Radovi na podu mog ateljea su selektovani za Skenderiju – Sarajevo, a do te izložbe nije došlo, ali organizatori i dalje računaju da mogu da se odazovem. Onda sam mislio da ih prebacim u galeriju „Cvijeta Zuzorić“ na Kalimegdanu, pa potom da izlažem u Zagrebu".

Burićevi dinamični izrazi, u brojnim varijacijama, djeluju nevjerovatno „živo“, drže pažnju i uvlače vas u sebe. Član je likovne grupe Generacija 9, još od ranih 90-ih prošlog vijeka predstavlja svoje radove u okviru brojnih samostalnih i kolektivnih izložbi. Ilija Branko Burić zapaženim radovima obezbijedio je mjesto u savremenoj crnogorskoj i jugoslovenskoj modernoj umjetnosti.

 

Jovan Džodžo