Logo Icon

Radio i Televizija Nikšić

image

DUHOVNA, VISOKOFREKVENTNA LJUBIČASTA U SLAVU LJEPOTE ŽIVLJENJA

25.05.2020
image

Slikom umjetnik ostavlja trag – posljedicu svog doživljaja svijeta. Snaga likovnog rada dopire do srca i zauvijek mijenja čovjeka. Budi podsticaj, tjera ga da radi, da se bori i da u mnogo čemu vidi smisao. To su vrijednosti koje zastupa slikarka Angelina Janjušević. Nadahnuta djetinjstvom  i đedovinom u Jasenovom polju, životom – božijim darom i vječnom borbom između dobra i zla, kičicom je fokusirana na ono lijepo u čovjeku. Ima 25 samostalnih i brojne kolektivne izložbe. Snažno, podsticajno likovno iskustvo 25 godina prenosi nikšićkim osnovcima

U likovnoj umjetnosti pejzaž je često eksploatisana tema. Koliko je on pogodan i  za predstavljanje skrivenih nostalgičnih asocijacija?

Pejzaž je čest motiv u likovnosti, koji približava čitavu lepezu osjećanja, raznih shvatanja, strahova itd. To je motiv koji odslikava priču prirode i zato od davnima ima  punu pažnju umjetnika. Pejzaž je nasledstvo, dar od Boga, neba, kako ga ko doživljava, a često smo  svu tu ljepotu koja nas okružuje, koju smo naslijedili, nažalost, i zenemarili. A šta bi sve priroda mogla da nam ispriča?

Da bi se obradio neki motiv iz prirode, na primjer selo, koliko je važno poznavati kulturnu baštinu tog područja?

Moramo znati istoriju, šta se dešavalo u nečijoj kući, selu, na đedovini. Nedavno sam radila motiv jednog sela, poručilac je imao puno zahtjeva i morala sam dosta toga naučiti o tom mjestu. Jer oslikano selo nije isključivo prikaz njegove đedovine, to je puno više od toga, to je proživljeno djetinjstvo, koje je ostalo u čovjeku.

Da li je tačno da slikari, umjetnici iz različitih sfera, svoj talenat prepoznaju još u ranom djetinjstvu?

Tačno je. Proživljeno djetinjstvo ostavlja puno tragova u čovjeku. Djetinjstvo je važno za čovjeka i za njegovo sazrijevanje  i izgrađivaje ličnosti. Ljubav koja se dešava u tom periodu predstavlja osjećanje koje lebdi, koje je ostalo u nama. To je jako važno ne samo za umjetnika već i za svakog čovjeka.

Da li zbog toga slikate puteve, vjerovatno ste, tokom djetinjstva, na selu – Jasenovom polju bili opčinjeni mrežom planinskih puteva?

Put je početak, poput slova A u bukvaru. Putevi na mojoj đedovini  bili su velika inspiracija za stvaranje brojnih slika. To nije put prema kući mog đeda, Rada Đokovića, , nego putovanje kroz život. Ono traje i trajaće, a simbolizuje prolazak kroz vrata umjetnosti,  vrata mog ateljea, u svijet u kojem se dešavaju ljubavi, borbe, pobjede i druga osjećanja koje bude volju za životom.

Karakteristika Vaših radova jeste neobična ljubičasta  boja. Kakve sakrivene emocije ili šifrovane asocijacije  otkrivate tom bajkovitom bojom?

Ljubičasta je kraljevska boja. Nekada u vrijeme kralja Epira- Pira, mnogi njegovi podanici su ubijeni zašto što su oblačili ili obuvali nešto ljubičasto. Ljubičasta daje smisao mojim putevima, pejzažima, punoću i ljepotu ženskim figurama i ukazuje na zemlji lijepo i dar od boga. Mi smo stvoreni da budemo lijepi i ne znam zašto bi neko volio da budemo prikazani na drugačiji način. Mi samo ružno živimo život i tako otkrivamo i tu vrstu slike o sebi.

Ljubičasta nastaje simbiozom plave i crvene. Plava simbolizuje nebo, moć, snagu okeana, mora i drugih prostranstava, dok je crvena boja krvi, strasti i svih snažnih životnih osjećanja. Tako i ljubičasta ukazuje na duhovnu moć, njegovu snagu i otkriva nam da je čovjek stvoren da bude lijep.

Kada govorite o snazi boje upoznajte nas sa procesom rada. Kako on teče, planski ili sponatano?

Da bi se napravilo nešto dobro morate imati plan. Slike nastaju u procesu, mnogi velikani umjetnosti o tome  su pisali i govorili. Slika se rađa. Često se događa da sve što već danas, stavim na platno, sjutra ima drugačije viđenje. Boraveći dnevno do osam sati u ateljeu zamorim oči i nerijetko odem ljuta, nervozna i nezadovoljna. Već naredni dan dešava se nešto, brišem ili nadovezujem se na ono što sam imala u glavi. To je process i svaka slika mora da se rodi. A rađanje nije lako!

Poznavaoci Vašeg rada imaju oprečno mišljenje o Vašem stvaralaštvu. Pojedini kažu da ste realista, tradicionalista, figurista, donekle i modernista. Da li još tragate za stilskim odlikama?

Ja oslikavam moj svijet, moja razmišljanja  i to mi donosi zadovoljstvo. Moje slike su moj život. Ja ne želim da ređam radove i da ih svrstavam u neke stilske redove. Mislim da nije prepotentno reći da sam izgradila svoju poetsku priču. Ona traje i trajaće.

Predajete likovnu kulturu i jedna ste od rijetkih iz tog korpusa koja aktivno stvara. Da li je prioritet  rad u u ateljeu ili  pedagoška linija?

Pedagoška linija znači imati posao, odnosno neku vrstu sigurnosti. Boravak u ateljeu je veoma važan i mislim da svaki profesor likovne kulture bez obzira da li predaje u osnovnoj, srednjoj školi ili fakultetu mora imati svoj kutak da stvara i sebe izgrađuje. Svakim danom ja živim slikarstvo, i kada nisam u ateljeu, ja slikam očima dok hodam maštam o kompoziciji i motivu.

Ima li talentovane djece u OŠ “Milija Nikčević” u kojoj ste trenuno angažovnai?

To su posebna djeca i njihov senzibilitet naprosto ispliva. Moji mali slikari su jako talentovani, imaju emociju i osjećaj za crtež i sliku. Kada sam u učionici sa njima, ja ih posmatram kao male umjetnike.

Umjetnost je od nastanka podložna dobroj i lošoj kritici. Kako je doživljavate, dozvoljavate li da utiče na Vaše stvaralaštvo?

Kritike: javna, kolega, potom  i ona visoka -  umjetnička, stvaraju neku vrstu nervoze. U neku ruku svaki umjetnik očekuje kritiku,  dešava se da  ona najgora bude pokretač za nešto dobro. Takva kritika je podsticajna ali nije presudna. Šta ću ja ako se vama ne sviđaju moje slike? Vi ih ne morate ni gledati, ni kupiti, ali to su moje slike, moja pisma, moj život. Šta ću ja ako se nekom ne sviđa moj život?

Imali ste 25 samostalnih i brojne kolektivne izložbe. Gdje ste sve izlagali i da li biste izdvojili neku posebnu?

Izlagala sam u svim državama bivše Jugoslavije.  Ipak, najljepše su izložbe u Nikšiću, one me oplemene, dođu ljudi koji vas vole, oni koji se sjete nastavnice. To su posebne emocije i sam čin otvaranja izložbe je prelijep. Moji radovi su u Rusiji, Njemačkoj, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, kao i  u  gradovima u kojima sam učestvovala u okviru kolonija.

Planirate li da kistom i platnom pokrenete  neko novo pitanje ili možda se oprobate u drugom medijumu?

Imam želju da se bavim grafikom, ali neću da žurim. Poznata sam po tome što poslove završavam do kraja i ne  bih voljela da se oprobam u grafici, a da ne istrajem u tome.

Na kraju, šta biste poručili ljubiteljima likovne umjetnosti i široj publici, nešto o čemu nijesmo razgovarali?

Od svake generacije učenika opraštam se porukom  da budu dobri, a to znači da dobro šire, da dobro traže i dobro će ih stići. Iskreno, mislim da svi ljudi treba da se bave dobrom i samo tako će dobro doći. Zašto to kažem?  Zato što  stalno čačkamo određene probleme! Na primjer – kako izbistriti jednu mutnu lokvu. Ako je  gazimo i bacamo u nju kamenčiće, biće konstantno mutna, ako je ne diramo i obilazimo  ona se izbistri. To znači da će svaki problem ako ga ne čačkamo, biti riješen. To je životno iskustvo. I svima kažem pustite vodu da se izbistri.

 

                                                                                                          Jovan Džodžo