Logo Icon

Radio i Televizija Nikšić

image

VAPAJI ZAROBLJENI U KOLORITNOJ NUTRINI KONJA

19.05.2020
image

Likovni igrokaz Miša Vemića, personifikovan u biću: glavi i muskulaturi konja i čudnim jahačima - spodobama odjekuje u svijetu slikarstva.

Nimalo laka likovna igra oivičena preciznim pokretima i linijama ukazuje na destruktivnu prirodu modernog čovjeka, njegovu surovost koja ga vodi u neumitnu propast. Vemić je pesimista – predosjeća i upozorava. Okupirala ga je čovjekova borba i patnja koju oslikava prepoznatljivim i suptilnim koloritom.

Šta vas uznemiruje i intigrira?

-Život me intrigrira. Prvo biće koje sam vidio je vranac moga đeda Jova, čuo sam njegov vrisak koji i danas na neki način osjećam. To su moja najranija pamćenja koja pokušavam da dešifrujem, dekodiram i oslikam. Nije to lako – čovjek se sukobljava sa samim sobom, sa najintimnijim što nosi u sebi, sa raznim tajnama. Nijedna fizionomija ne može da napravi toliko grimasa koliko može pokret i muskulatorna anatomija konja, i njegov vrisak. Zato je on najeksploatisana tema u istoriji i umjetnosti. To je i zbog toga što je kroz istoriju pomagao čovjeku, koji je na mojim slikama spodoba. Konj je pomogao spodobi da izgradi svijet i zato ja pokušavam da preko tog bića izrazim svoja osjećanja, emocije, strahove, nadanja, da opomenem samog sebe i one oko sebe na pošasti koje nas očekuju.

Može li ljepota umjetnost spasiti svijet?

-Samo čovjek i njegova svijest može spasiti svijet. Umjetnost čovjeku u tome može pomoći tako što će ga oplemeniti i natjerati da razmišlja, pomoći mu da se očovječi. Možda moje slike nijesu dovoljno snažne da nešto promijene, ali zahvaljujući vama i ovom prostoru u Institutu za crnu metalurgiju u mogućnosti sam da se izrazim, da kažem ono što želim, da me ljudi čuju.

Upoznajte nas sa procesom rada, imate li koncept ili djela nastaju spontano?

-Nikada ne pravim skice, moji crteži su finalizovani i ostvareni. Bjelinu platna napadam direktno bojom, aktiviram misaoni proces i nastojim da zamisao što prije prenesem na platno. Ja sam ekspresivac, radim brzo i temperamentno i ako ne uspijem da u datom vremenu završim ono što sam planirao, onda griješim i duže ostajem na tom radu, koji nije ni približan onoj eksploziji koju izbacim iz sebe u trenutku inspiracije.

Umjetnost je podsticaj, traženje smisla, u kojoj mjeri je lijek i mentalna terapija?

-Umjetnost treba da je lijek za druge, a za stvaraoce to je patnja – neko lijepo mučenje. Pojam umjetnosti je sveta riječ i rijetko je treba upotrebljavati. O umjetnosti je napisano najviše knjiga i još nije dešifrovana definicija umjetnosti. Neko kaže da je umjetnost kretanje od savršenog ka beskonačnom, a neko umjetnost nije ništa i svi su u pravu. Važan je duh onoga koji stvara – individualnost i veliki dar, a kada čitate riječ dar unazad je rad, znači da postoji neka uzajamnost i da ništa ne može nastati bez rada.

Postoji li opasnost da umjetnik izgubi kreativnost i snagu izraza?

¬-Ne, jedino ako se uljuljka u svom radu i počne da kopira samog sebe. Ako umisli da je to što je uradio toliko značajno da više nema potrebe stvarati nešto novo. Umjetnik mora da je nezadovoljan poslije svake svoje slike. Meni se često dešava da popravljam rad, da ga poništim. Umjetnost nije zanat, već posvećenje, to je vrijeme od trenutka ustajanja do momenta kada odete na spavanje. Svo to vrijeme mora biti stvaralačko.

Pripadate krugu umjetnika koji smatraju da obrazovanje nije preduslov za razumijevanje umjetnosti, da je ona dostupna svim ljudima i da je običan čovjek i te kako razumije?

-Obrazovanje nije imperativ, zar su bili obrazovani oni što su crtali u pećinama Altamiri, Lasko i australijskim stijenama? Zar su obrazovani i oni što u Africi prave fantastične maske? Da li je Van Gog bio obrazovan? Preduslov je dar i ako ga nemaš, džaba ti obrazovanje. Ono ti treba u nekom tehnološko-tehničkom smislu da preneseš i primiš znanje. Ja imam osjećaj za zlatni presjek i kompoziciju i tome me ne može niko naučiti. Pisali su se traktati o Leonardovoj „Tajnoj večeri“, a on se nije bavio analizom svoga djela, već ga je jednostavno naslikao.

Umjetnici su stalno na vjetrometini dobre i loše kritike. Da li se obazirete na nju i smatrate li da slikar treba da objašnjava svoj rad?

-Ako umjetnik treba da pojašnjava svoje djelo, onda ono ne valja. Skulpture i slike moraju da govore same za sebe. Zamislite da umjetnik mora da prati svaku izložbu, a to je nezivodljivo. Ako slike nijesu dobre, ako se ne čitaju, ako ih publika ne osjeća suvišno je autorovo objašnjenje. Izložbe su važne, jer autor može da vidi gestove i ponašanje posjetilaca o na taj način stvara svijest o onome što je uradio. Zato su izložbe i potrebne. Ja sam najmanje slika prodao na izložbama, a najviše u ateljeu, u kojem je pogodnija atmosfera za pogađanje.

Imali ste preko 200 kolektivnih i više od 60 samostalnih izčožbi. Gdje ste sve predstavljali vašu ergelu?

-Izlagao sam u brojnim državama od Turske, Švajcarske, Mađarske i tako dalje. Upoznao sam dobre i značajne umjetnike i izuzetna mi je čast što je moje djelo u posjedu Nobelovca pisca Orhana Pamuka. On je u jednoj galeriji u Bijelom Polju među 30-ak radova izabrao moju sliku koju je i platio.

 

Brojni umjetnici različitih profila su završili akademiju, ali ne stvaraju, nijesu u ateljeima.

-Nijesu rođeni kao umjetnici. Imate situacije kada neko dobije posao prije nego što se rodi, isplanira mu se budućnost i unaprijed se zna šta će raditi. Recimo Pedagošku likovnu akademiju u Nikšiću završili su brojni umjetnici, a oni koji rade mogu se na prstima prebrojiti.

Kroz istoriju postoji zanimljivo ponavljanje, i danas aktuelno, a to je da o umjetnosti najviše pričaju bankari, dok oni malobrojni stvaraoci koji imaju uspjeha i prodavaju djela često pričaju o novcu. Interesantna je ta zamjena teza?

-Zanimljivo je to viđenje. Interesntno je kada postoji priliv novca, povećan standard umjetnici zadnji dolaze do sredstava, a isto je i kada nema novca. To je naše prokletstvo. Bankari – bogataši u nedostatku možda ličnog obrazovanja ili želje za kulturno uzdizdanje za novac kupuju umjetnine, odnosno prisustvo umjetnika. Pokušavaju da izigravaju mecene. Kod nas postoje samo ljubitelji umjetnosti, a mecena nema. Istinski umjetnik kad stvara mora isključivo razmišljati o djelu, a ne o novcu.

 

Selektor ste brojnih kolonija na Crnogorskom primorju, a i šire. Čime se rukovodite tokom izbora umjetnika?

¬-Velika je čast kada vas predloži neka kulturna institucija da budete selektor jedne kolonije. Trudim se da predložim umjetnike koji su kvalitetni i često poželim da sam najlošiji član te kolonije, u umjetničkom smislu, da bih mogao da učim od boljih. Tako su me i prepoznali i ja nastojim da taj posao radim bez ega. Ako mi neko uputi lošu kritiku, ja je upijem kao dobru. Sviđela mi se izjava Marine Abramović „Najviše se ponosim svojim greškama i volim ih“, jer na greškama se i najbolje uči.

Jedan ste od pokretača Međunarodnog bijenala minijature u Nikšiću. Šta se događa na tom planu?

-To je bio jedan od najvećih projekata u našem gradu. Odazvalo se 600 umjetnika iz raznih krajeva svijeta. Odabrano je 400 radova, napravljen katalog i bilo je glamurozno vidjeti toliko djela i poetika u šest likovnih disciplina. Tada su me organizatori Svjetskog bijenala minijature u Gornjem Milanovcu preko štampe prozivali, a ja sam im takođe, javno odgovorio, da država Crna Gora ima pravo na svoje bijenale.

Postoje li neki žanrovi, mediji i jezici u kojima biste voljeli da se oprobate?

-Možda u pisanju i u skulpturi. Mislim da su moji radovi nekako skulpturalni, a da bi se to postiglo treba prostor, materijal i drugi uslovi. Ako nešto radite tome se treba i posvetiti. Znam dosta književnika koji pišu dok ne nađu posao, a nakon toga stvaranje zabatale. Znači da taj stvaralački poriv nije iskren.

Na kraju – da li biste nešto poručili vezano za stvaralaštvo, a da vas nijesam pitao?

-Poručio bih umjetnicima, ekonomistima, poljoprivrednicima, političarima i drugim predstavnicima svojih profesija da ozbiljno rade, da se okanu šarlatanstva i improvizacija i da se ne mrzimo, već da se volimo.

Očito je naš sugrađanin Mišo Vemić posebnog kova. Slikar koji se ne zadovoljava prosječnošću, već kvalitetom gradi put do samog vrha. Boje kojima izražava svoje viđenje svijeta su čiste i snažne, stvarane po sjećanju na djetinjstvo provedeno na planinskom masivu Sinjajevine. To je za ovog vrijednog i energičnog slikara jak razlog da nastavi da što vjernije oslikava vrisak, pokret i spokoj konjskih bića.


                                                                                                                                                                                                                               

                                                                                                                                                                                                                                      Jovan Džodžo